1. Američke sankcije: instrument pritiska, ne konačne kazne

Sankcije koje SAD uvodi Miloradu Dodiku (i krugu oko njega) nisu zamišljene da ga politički eliminišu, već da:

• ograniče finansijske tokove,
• pošalju signal domaćim i međunarodnim akterima,
• stvore pritisak na saradnike i partnere.

Problem u BiH je što sankcije ostaju spoljnopolitička mjera, bez unutrašnje institucionalne nadogradnje. Ako domaće pravosuđe, banke i političke elite ne “prevedu” sankcije u realne posljedice – njihov efekat ostaje simboličan.

2. Kako je Dodik lobirao (i zašto mu to funkcioniše)

Dodik već godinama igra dugoročnu lobističku igru u Washingtonu i šire:

• koristi američke lobističke kuće (često povezane s konzervativnim ili “realpolitik” krugovima),
• predstavlja sebe kao faktor stabilnosti i “jedinog koji drži kontrolu”,
• vješto se uklapa u narativ o borbi protiv “stranog intervencionizma”.

Drugim riječima:

➡️ On ne pokušava da se dopadne svima, već da kod dijela američkog establišmenta izazove dilemu:

“Ako ne Dodik, ko onda – i po koju cijenu?”

To mu daje manevarski prostor, čak i pod sankcijama.

3. Poentiranje na domaćem terenu

Paradoksalno, sankcije mu politički pomažu u RS-u:

• koristi ih kao dokaz “napada na srpski narod”,
• homogenizira biračko tijelo,
• skreće pažnju s korupcije, ekonomije i odlaska stanovništva.

U praksi:

🟥 Sankcije = politički kapital

🟩 Međunarodna izolacija = unutrašnja mobilizacija

4. Sarajevo: pasivni posmatrač vlastite sudbine

Najslabija karika u cijeloj priči je političko Sarajevo:

• nema jedinstvenu strategiju prema SAD-u i EU,
• nema ozbiljno lobiranje (ni narativ),
• reaguje saopštenjima, ne planom.

Dok Dodik aktivno komunicira (čak i kad je konfliktan), Sarajevo često:

• čeka da “međunarodna zajednica riješi stvar”,
• nema koordinaciju između stranaka,
• ne nudi uvjerljivu alternativu postojećem statusu quo.

Rezultat?

➡️ Drugi pričaju priču o BiH – umjesto BiH same.

5. Šira realnost: svi znaju da je sistem blokiran

Američka politika prema BiH je danas:

• oprezna,
• umorna od kriza bez kraja,
• fokusirana na stabilnost više nego na duboke reforme.

U tom okviru, Dodik se ne doživljava nužno kao “dobar”, već kao poznat problem s kojim se zna pregovarati. A Sarajevo, bez jasne vizije i snage, ne nudi uvjerljivu zamjenu.

6. Ključno pitanje (koje se rijetko izgovara)

❓ Ako sankcije ne mijenjaju ponašanje, a domaći akteri ne koriste priliku – kome one zapravo služe?

Bez:

• unutrašnjeg političkog jedinstva,
• ozbiljnog lobiranja,
• funkcionalnih institucija,

sankcije ostaju naslov u medijima, a ne mehanizam promjene.