Ko je Marie-Janine Calic i što je njen pristup
Calic je njemačka povjesničarka, profesorica na Ludwig-Maximilians-Universität München. Specijalizirala je povijest jugoistočne Europe, a među reputiranim radovima ima analize o socijalnoj i političkoj povijesti regije.
U tekstu za ugledni njemački tjednik Die Zeit ona pokušava dati pregled historije Sarajeva — s naglaskom na njegov multireligijski i multietnički karakter, ali i prekretnice kroz koje je grad prošao.
Šta Calic tvrdi — ključni naglasci iz njenog članka
Prema člancima koji parafraziraju njen tekst:
Sarajevo je dugo bio grad u kojem su — pored muslimana — živjeli značajan broj pravoslavaca, katolika, Jevreja i drugih manjina. To jest multireligijska tradicija.
Za vrijeme jugoslavenskog razdoblja, iako je religija bila formalno dozvoljena, postojale su restrikcije — recimo, žene nisu bile smjele nositi tradicionalne islamske marame u javnosti, sve dok je vjerska zajednica bila lojalna državi.
Calic navodi da je, prije rata 1990-ih, postojala politička struja unutar zajednice (spominje Stranka demokratske akcije – SDA) koja je s vjerskim strukturama bila povezana, i da je došlo do pokušaja „reislamizacije“ i jačanja islamskog identiteta u javnom životu.
Nakon rata i opsade Sarajeva, kaže se da su veliki dio stanovništva srpske i hrvatske nacionalnosti napustili grad — što je, po Calic, dovelo do demografske i identitetske promjene: „nacionalizacija“ Sarajeva u bošnjačko-muslimanskom smislu.
Prema tekstu, današnja vjerska praksa i javno deklariranje pripadnosti islamu imaju veću ulogu nego ranije: džamije se opet intenzivnije koriste, fokus na islamskim vrijednostima je izraženiji, a manifestacije kao što je međunarodni „Halal Expo Sarajevo“ navode se kao simboli tog trenda.
Iz svega toga Calic zaključuje da se multireligijska raznolikost i tolerancija koju je Sarajevo nekoć imalo polako gube — po njenoj interpretaciji, „Sarajevo je na putu da se pretvori u bošnjačko-muslimanski grad s pan-islamskim prizvukom“, dok će multireligijska prošlost ostati pretežno u kulturno-historijskoj baštini.
Kritike i osporavanja njenog pristupa
Važno je reći da njen članak ne prolazi bez kritika — mnogi smatraju da:
Opis pretvaranja Sarajeva u „muslimanski grad“ kao problem/nešto loše je nepotrebna i opasna interpretacija — grad je oduvijek bio demografski većinski muslimanski, to nije nova tekovina, i to ne znači da je izgubio svoj multireligijski karakter.
Kritike kažu da Calic zaobilazi složene historijske uzroke migracija Srba i Hrvata iz Sarajeva — rat, etničko čišćenje, poslijeratne podjele — i umjesto toga stavlja odgovornost na „reislamizaciju“ i političke odluke SDA / vjerskih struktura.
Neki stručnjaci upozoravaju da ovakvi zaključci mogu podilaziti narativima koji već dugo circuliraju u medijima — da Sarajevo „izgleda pravoslavno/katolički/multikonfesionalno“ u historijskoj nostalgiji, a da današnja realnost (većinska bošnjačka populacija) bude predstavljena kao negativna promjena.
Primjer jedne kritičke ocjene iz jednog komentara glasi:
„Nazivati Sarajevo „muslimanskim gradom“ kao neku vrstu opasnosti je besmisleno i historijski netačno.“
Širi kontekst: Zašto je tema osjetljiva i važna
Grad je kroz historiju mijenjao vlast, vlastodršce i demografiju — od osmanskog do austro-ugarskog razdoblja, od Kraljevine Jugoslavije, preko socijalističke Jugoslavije do Nezavisne BiH. Svako razdoblje ostavilo je svoj trag, i multikonfesionalnost je bila — barem formalno prisutna.
Kada se demografske promjene poklope s ratom, migracijama i etničkim čišćenjem, interpretacije tih promjena postaju politički i emotivno nabijene. To znači da svaka analiza o strukturi stanovništva i identitetu Sarajeva ima i političku komponentu.
U post-ratnim decenijama, pitanje identiteta, religije i nacije u BiH je posebno osjetljivo — i tekstovi koji „čitanje Sarajeva“ prikazuju kroz kategoriju „islamizacije“ ili „gubitka multikulturalizma“ često izazivaju oštre reakcije.
Moje zapažanje: analiza treba biti kontekstualna a ne alarmistička
Po mom mišljenju, interpretacija kakvu nudi Calic može imati smisla kao dio diskusije o demografskim i društvenim promjenama u Sarajevu — ali je previše pojednostavljena ako tvrdi da je tradicija multireligijskog suživota u potpunosti nestala, ili da „reislamizacija“ znači nužno i gubitak tolerantne, pluralističke kulture.
Demografska većina ili većinski identitet ne isključuju prisutnost manjina, niti nužno označavaju netrpeljivost, homogenizaciju ili gubitak kulturne raznolikosti.
