Draško Stanivuković, lider Partija demokratskog progresa (PDP) i gradonačelnik Banja Luka, u javnoj izjavi je oštro kritike uputio prema rukovodstvu Republika Srpska (RS), i posebno prema Željka Cvijanović (članici Predsjedništva BiH iz Srpske) — te posebno kontekstuelno kazao:
„Republika Srpska nije Uzbekistan, Tadžikistan ili Kazahstan — zemlje koje su i do 100 puta veće i, kako je rekao, možda mogu potpisati sporazume o mineralima… RS nije na prodaju … ova zemlja je krvlju natopljena da bismo imali svoju slobodu i svoju zemlju, a ne da bi je oni rasprodavali da spasu sebe.”
Ovom izjavom Stanivuković pokušava ukazati da aktuelna vlast u RS-u, prema njegovim riječima, troši entitetske interese i imovinu naroda u zamjenu za lične ili političke zapise — te da to predstavlja izdaju, ne politika zaštite RS.
Zašto je ova izjava značajna
- Jasan raskorak unutar srpske politike – Stanivuković, koji je ranije smatran opozicijom prema rukovodstvu RS-a (prvenstveno Milorad Dodik i okolini), kroz ovu izjavu pokazuje otvorenu konfrontaciju i odmak: tvrdi da se koristi narativ „odbrane RS“ dok se, po njegovim riječima, rad zapravo odvija suprotno.
- Retorički snažna formulacija – Upotreba poređenja sa državama „Uzbekistan, Tadžikistan ili Kazahstan” služi kao proizvod retoričke figure: Stanivuković želi reći da RS nije slab entitet koji može biti „na prodaju“ spoljnim silama ili kroz dogovore iza leđa građana. Time nastoji isticati ideju suvereniteta, ali i upozorava na opasnosti „trgovine“ entitetskim resursima.
- Konkretniji kontekst: resursi i imovina – On direktno spominje da je sljedeći korak: „zemlja“ (tj. zemljište, prirodni resursi) na prodaju / dogovor, što je prema njemu alarmantno.
- Alternativa vlasti – Ova izjava dolazi u momentu kada Stanivuković sve više gradi imidž kao reformskog, kritičkog političara unutar RS-a, često upirući prstom u rukovodstvo koje, prema njegovim riječima, nema viziju već koristi entitet za političke ili lične interese.
Reakcije i implikacije
- Vlast u RS-u i bliski režimski mediji reagovali su na kritike opozicije (uključujući stavove Stanivukovića) kao primjer „politike bez mjere, političke nezrelosti“.
- Opozicija unutar RS-a je u određenim trenucima bila kritična prema njegovoj strategiji jer podržava povremeno poteze vlasti, što komplikuje njegov status kao „čiste opozicije“.
- Izjava jača percepciju da unutar RS-a postoji sve veći raskorak između narativnih obećanja o „očuvanju entiteta“ i konkretnih politika koje, prema kritičarima, vode ka kompromisu ili čak izdaji.
Koje su poruke i možemo li zaključiti nešto?
- Stanivuković poručuje da građani RS-a trebaju biti na oprezu — da nisu samo pasivni posmatrači dok se „prodaju“ resursi i donose sporazumi iza njihovih leđa.
- Naglašava da RS treba institucije koje djeluju, a ne samo retoriku — i optužuje da se umjesto toga vodi „trgovina“ političkim pozicijama, resursima i imovinom.
- Upućuje da lideri RS-a više vode računa o ličnoj moći nego o kolektivnom interesu — te postavlja pitanje „gdje je granica izdaje?“ (kako glasi naslov jednog od članaka).