Ovakvi naslovi se periodično pojavljuju u medijima jer kombinuju dvije stvari koje uvijek izazivaju pažnju: identitet govornika (npr. „rođeni Sarajlija“) i teške optužbe prema cijelom narodu ili političkom projektu. U suštini, radi se o starom narativu koji se iznova reciklira u javnom prostoru BiH.
Tvrdnja da „Bošnjaci žele osvojiti RS“ najčešće se koristi kao politička konstrukcija, a ne kao opis stvarne, jedinstvene namjere jednog naroda. Bošnjaci, kao i Srbi i Hrvati, nisu monolitna grupa. Među njima postoje različita politička mišljenja – od onih koji zagovaraju jaču centralnu državu, do onih koji prihvataju postojeće ustavno uređenje, pa i onih koji su potpuno apatični prema politici. Svođenje svih na jednu ekstremnu ambiciju služi prije svega za podizanje straha i homogenizaciju „druge strane“.
Izjava da je to „uzrok svakog zla“ spada u tipičnu retoriku prebacivanja krivice. Time se kompleksni problemi BiH – korupcija, ekonomska stagnacija, masovno iseljavanje, loše institucije – svode na jedan etnički uzrok, čime se aboliraju domaće političke elite od odgovornosti. Lakše je reći da je „drugi narod problem“ nego objasniti zašto sistem ne funkcioniše već gotovo tri decenije.
Posebno je važno primijetiti da se ovakve izjave često pojačavaju upravo zato što dolaze od nekoga ko se predstavlja kao „insajder“ – Sarajlija, bivši građanin Federacije ili neko ko kaže da je „živio među Bošnjacima“. Time se stvara privid objektivnosti: „nije to rekao neprijatelj, nego neko naš/vaš“. U stvarnosti, to ne daje veću težinu tvrdnjama, već samo emocionalno jači efekat.
Na kraju, ovakva retorika ne doprinosi rješavanju problema, već produbljuje nepovjerenje. Ona hrani postojeće etničke rovove i održava stanje stalne političke napetosti, u kojem se građani plaše jedni drugih, dok se stvarni centri moći i dalje neometano bogate i ostaju izvan ozbiljne kritike.
Znate nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
