Novinar i voditelj Aleksandar Stanković dugogodišnji urednik i voditelj emisije Nedjeljom u 2 na Hrvatska televizija nedavno je ispričao otvoreno o vrlo teškom periodu svog života: suočavanju s depresijom, mislima o samoubojstvu, ali i o svom odnosu prema Bosni i Hercegovini i nekim političarima.
Evo ključnih stvari koje je iznio i šta je najinteresantnije.
1. Borba s depresijom i suicidalnim mislima
Stanković je rekao da je godinama bio na antidepresivima — čak 15 godina — i da ga je terapija učinila „funkcionalnim“.
U najtežim trenucima bio je toliko loš da je bio “potpuno nefunkcionalan i nesposoban za život”.
Opisao je simptome: snažni osjećaj nemira, nesanica, anksioznost, gubitak apetita, osjećaj „kad ne možeš biti u svojoj koži“…
Rekao je da je imao suicidalne misli — nije jednostavno “žao mi je”, nego je stvar bila ozbiljna: „Jedino što moliš Boga jeste da preživiš taj dan…“
Primjer: u jednom trenutku je razmislio otkazati emisiju jer nije mogao, pa je “popio antidepresiv i anksiolitik i – nema pomoći… noge mi se tresu, usta su suha, potpuno sam dezorijentiran”.
Pokazuje koliko je stanje mentalnog zdravlja ozbiljno i da se i javne osobe bore s time.
Stanković je svojim iskrenim priznanjem doprinio razbijanju stigme oko depresije i razgovora o tome u javnosti.
Daje dimenziju – čovjek koji dugo „sjedi” iza kamere ima svoje borbe; nije sve što se vidi na televiziji “normala”.
2. Stankovićev pogled na Bosnu i Hercegovinu
U jednom ranijem intervjuu rekao je da je BiH njegova domovina: „BiH je moja domovina još uvijek … živio sam u tom uvjerenju 26 godina i uvjerenja ne mijenjam lako.”
Takođe je izrazio sentimentalnu vezu za BiH: „Sentimentalno sam vezan za BiH.“
Međutim, nije idealizovao stanje u zemlji — kazao je da je situacija “dosta loša”, te izrazio žaljenje da „tri relativno homogenizirana naroda koji nikako da nađu zajednički jezik“.
Stanković dolazi iz Hrvatske, ali ovim stavom pokazuje da prepoznaje i povezanost/regionalnu dimenziju sa BiH: da granice i identiteti nisu striktno „ovdje ili tamo“.
Pokazuje kako netko može imati kritički, ali i emotivni odnos prema regiji – ne mora biti isključivo jedna strana.
U regiji gdje su identiteti često polarizirani, ovakav stav daje drugačiju perspektivu – da se može osjećati pripadanje i odgovornost „šire“ nego nacionalno-usko.
3. Situacija s intervjuom i odnos s politikom
Stanković je otkrio da ga je Milorad Dodik – lider u entitetu Republika Srpska – „molio za intervju“.
Time je implicirano da je Dodik prepoznao njegovu važnost u medijima/regiji i želio iskoristiti platformu.
Stanković to ne tretira kao nešto automatski odobravano ili politički obvezujuće – njegovo suđenje situaciji pokazuje da novinar može biti pozvan, ali i mora zadržati kritičku distancu.
Pokazuje kako novinari koji imaju veliki doseg bivaju kontaktirani od strane političke elite – to nosi i moć i rizik.
Naglašava kako medijska nezavisnost i profesionalizam moraju biti jasni – poziv za intervju nije automatski “prijateljstvo” s političarem.
U regiji gdje je medijska scena često ovisna o političkim ili nacionalnim silama, ovakvi primjeri otvaraju pitanje: kako novinar ostaje svoj, a kako se nosi sa zahtjevima iz sfera moći.
4. Šta možemo iz ovoga naučiti/primijetiti
Mentalno zdravlje: Veoma je važno da se o depresiji govori otvoreno – Stanković je svojim priznanjem dao snagu mnogima da nisu sami. Ako netko „poznat“ razgovara o tome, to izaziva razgovor u široj zajednici.
Profesionalna integritet: Novinar s dugogodišnjim iskustvom zna da nije samo emisija i mikrofon – iza svega je i život, borba, odluke.
Regionalna povezanost: U vremenu kada su granice, identiteti, politike vrlo polarizirani, stav „moja domovina je BiH“ unosi nijansu – da možemo imati više “domovina” ili više slojeva pripadnosti.
Medijski utjecaj i politika: Kada političari žele medije, to znači da prepoznaju vrijednost novinara – ali to također znači da novinar mora imati jasne granice i svjestan uloge.