Bosna i Hercegovina (BiH) — jeste prilično složena, politizovana i dugo „otvorena“. Evo šta se može razabrati:
Šta je „problem imovine“
- Radi se o imovini koja je formalno ili fakticki u vlasništvu države BiH, ili je bila u vlasništvu bivše Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. 12. 1991., ili je dospjela na BiH putem međunarodnih sporazuma o sukcesiji.
- Pitanje je: kome ta imovina pripada, kako se koristi i ko ima pravo da je upiše (knjiži) kao vlasnik: državi, entitetima (Republika Srpska RS ili Federacija Bosne i Hercegovine FBiH), kantonima, opštinama?
- Takođe su važna i pravna pitanja: registre vlasništva, ispunjavanje međunarodnih obaveza (npr. prema NATO) kao što je uređenje vojne imovine, i usklađenost sa odlukama sudova.
Zašto je ovo politički „vruće“ pitanje
Svaki entitet (RS ili FBiH) ima interes da zadrži što više imovine na svom terenu — jer vlasništvo znači administrativnu kontrolu, prihod, sredstva i političku moć.
Nasuprot tome, institucije države BiH žele da zadrže vlasništvo nad „strateškom“ imovinom (vojnim objektima, nekretninama u inozemstvu, zemljištem i šumama) kako bi država bila funkcionalna.
Kada se javljaju različiti stavovi — npr. entitet tvrdi da imovina „na njegovom području“ treba pripasti njemu — dolazi do blokada.
Neriješeno pitanje imovine utiče i na investicije (jer potencijalni ulagači ne vole nejasan imovinsko-pravni status) te na međunarodni ugled zemlje.
Šta je do sad dogovoreno — i šta nije
Postoje raniji politički dogovori: npr. u januaru 2009. u Banja Luka je potpisan sporazum („Prudski sporazum“) gdje je navedeno da imovina koju zakonski pripada državi BiH može biti podijeljena između države, entiteta i Distrikta Brčko.
U martu 2012., šestorica lidera su postigli dogovor o vojnoj i državnoj imovini, uz osnovne principe: perspektivna vojna imovina pripada državi, ostalo može biti na entitetima, opštinama, kantonima.
Ipak: Zakon o državnoj imovini BiH do danas (ili barem relativno skoro) nije usvojen u potpunosti.
Zašto se javnost zbunjuje i zašto neki strahuju
Zbog nejasnih definicija: što je država, što entitet, šta znači „imovina koja pripada državi“ različiti akteri imaju različite interpretacije.
Zbog političke retorike: neki lideri koriste termin „državna imovina“ kao sredstvo pritiska, rekonstrukcije nadležnosti, ili promjene statusa.
Zbog straha od mogućih posljedica: neki se boje da bi dogovor mogao značiti gubitak kontrole nad imovinom entiteta ili preraspodjelu koja mijenja postojeću poziciju — što može voditi do promjena u funkciji države.
Takođe, zbog nerazjašnjenih pravnih koraka: ako entitet uknjiži imovinu na svoje ime, može se pretpostaviti da ima mogućnost raspolaganja (prodaje, davanja u zakup), što može imati šire posljedice.
Mogući scenariji što se sprema
Na osnovu dostupnih informacija, mogu se naslutiti sljedeće opcije koje bi mogle biti u igri:
Da državni nivo (institucije BiH) ojača svoj položaj i nastoji da usvoji Zakon o državnoj imovini koji jasno određuje šta pripada državi, a šta entitetima/niževim nivoima.
Da entiteti pokušaju pregovorima ili jednostranim potezima preuzmu dio imovine koja se nalazi na njihovom području — što bi moglo biti shvaćeno kao promjena postojeće ustavne raspodjele.
Da se, zbog međunarodnih obaveza (npr. prema NATO-u) i pritisaka, pitanje vojne imovine relativno brže riješi (kao uvjet za napredak), a potom slijede pitanja civilne ili nekataložirane imovine.
Da se kroz ovaj proces de facto mijenja odnos između države i entiteta — što je razlog zašto dio javnosti percipira ovaj proces kao mogući „potez koji mijenja BiH“.