Evo glavnih elemenata i značenja izjave Željko Komšić koja se odnosi na stavove o međunarodnim garantima, uloge Ujedinjene nacije i genocidu — uz pojašnjenje zašto je to značajno:
Šta je rekao
- Komšić je u svom obraćanju pred Generalna skupština Ujedinjenih nacija naveo da se ne smije „nikada više vjerovati u tuđe garancije“ u smislu međunarodnih mehanizama koje obećavaju zaštitu, ali ne daju rezultate.
- Posebno je kritikovao UN-mehanizme i međunarodne ugovore (konvencije) jer, po njegovom mišljenju, nisu spriječili genocid u slučaju Genocid u Srebrenici (1995.) u Bosni i Hercegovini, ali ni druge slične događaje u svijetu.
- On ističe da je, unatoč međunarodnim obavezama i prisutnosti UN-misija (primjera radi UNPROFOR tokom rata u BiH), došlo do situacije u kojoj sistem zaštite žrtava nije funkcionisao.
- Takođe, on spominje da se ne smije dozvoliti da međunarodna tijela budu pasivni posmatrači u trenucima kada se čini zločin – jer to gubi smisao međunarodnih garancija.
Zašto je to značajno
- Ova izjava odražava duboko razočarenje u međunarodni poredak: Podrazumijeva da institucije koje bi trebale štititi ljudska prava i spriječiti genocid nisu bile efikasne.
- Stav „ne vjerovati više tuđim garancijama“ implicira da države i društva ne mogu osloniti se isključivo na međunarodne garantore – već moraju preuzeti odgovornost same za sebe (za svoje institucije, za pravdu, za suđenje za zločine).
- Povezuje domaće iskustvo BiH (gdje je utvrđeno da je u Srebrenici počinjen genocid) sa globalnim primjerima – pokazuje da globalni standardi i međunarodne organizacije često ne preskaču razlike u sprovođenju.
- Takođe, lokalni politički kontekst: u BiH postoji i tema negiranja genocida, institucionalne slabosti, međunarodnog posredovanja (poput uloge Christian Schmidt kao visokog predstavnika) — Komšić koristi govor da ukazuje da međunarodne strukture ne smiju biti samo „odbjegli garant“ bez konkretnih učinaka.
Kritike i izazovi
- Kritičari će reći da izjava generalizuje: iako je istina da UN-mehanizmi nisu uvijek djelovali optimalno, međunarodni sistem ima ograničenja (suverenitet država, nedovoljna politička volja, resursi).
- Takođe, kada neko kaže „nikada više ne vjerovati“, može se protumačiti kao gubitak povjerenja u međunarodne institucije, što ima i rizik – jer u svijetu međuzavisnosti ipak postoje koristi od takvih institucija.
- U političkom smislu, takvi stavovi mogu imati implikacije na međunarodni položaj BiH — ukazujući na percepciju da država nije zaštitila svoje građane, pa sada „traži pravdu“.