NPT predviđa da države mogu razvijati civilni nuklearni program, ali strogo zabranjuje širenje vojnog nuklearnog kapaciteta izvan pet priznatih nuklearnih sila. Većina država članica UN-a, uključujući Iran, potpisale su taj sporazum i time se obavezale da neće razvijati ili nabavljati nuklearno oružje.
Izrael, zajedno s Indijom, Pakistanom i Južnim Sudanom, nije potpisao NPT. Time je izbjegao zakonsku obavezu razotkrivanja svog nuklearnog programa i dopuštanja međunarodnih inspekcija. Izrael provodi politiku nuklearne dvosmislenosti, smatrajući da je strateški korisno ne potvrđivati niti poricati posjedovanje nuklearnog oružja.
Zbog toga Iran, arapske zemlje i brojne druge države već godinama pozivaju na pritisak prema Izraelu da otvori svoje objekte međunarodnoj kontroli i razmotri nuklearno razoružanje, tvrdeći da je izraelski nuklearni kapacitet izvor nestabilnosti i prijetnja sigurnosti regije.
BBC u analitičkom tekstu svog urednika za Bliski istok Raffija Berga objašnjava pozadinu pitanja koje je u središtu aktualnih tenzija između Irana, Izraela i Zapada – zašto neke zemlje smiju imati nuklearno oružje, a druge ne.
Prema međunarodnom sporazumu iz 1968. godine, poznatom kao Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT), službeno pravo na posjedovanje nuklearnog naoružanja imaju samo pet država: SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija i Francuska.
Iran uporno tvrdi da ne želi razviti nuklearno oružje te da je njegov program isključivo civilne prirode. No, mnoge zemlje sumnjaju u iskrenost te tvrdnje, posebno nakon što je 2002. godine otkriven tajni iranski nuklearni program, što je bilo kršenje NPT-a.
Otkriće je izazvalo dugotrajnu krizu i dovelo do međunarodnih sankcija, pregovora te konačno i nuklearnog sporazuma iz 2015., iz kojeg su SAD kasnije jednostrano istupile.
Nedavna eskalacija sukoba Izraela i Irana dodatno je povećala zabrinutost zbog potencijalne militarizacije iranskog nuklearnog programa, iako Iran i dalje insistira da nema ambiciju razviti bombe.