Izjava Elmedina Konakovića da „RS živi na teret Federacije, a Dodik je sve opljačkao“ uklapa se u njegovu širu političku strategiju direktnog, konfrontacijskog govora, ali se oslanja i na argumente koji se godinama provlače u javnim raspravama o funkcionisanju BiH.
Kada govori da RS „živi na teret Federacije“, Konaković prvenstveno aludira na fiskalne i ekonomske odnose unutar države. Federacija BiH ima znatno veći broj stanovnika, veći ekonomski potencijal i veće uplate u zajedničke državne institucije, uključujući indirektne poreze koji se prikupljaju preko Uprave za indirektno oporezivanje. Iako se sredstva formalno raspodjeljuju po zakonom utvrđenim koeficijentima, kritičari sistema tvrde da RS dugoročno troši više nego što realno generiše, posebno kada se uzmu u obzir zaduženja, kreditna garancija države i politički pritisci u kriznim momentima.
Drugi dio izjave, da je „Dodik sve opljačkao“, usmjeren je direktno na Milorada Dodika i njegovu dugogodišnju vladavinu u RS-u. Time Konaković ne optužuje cijeli entitet ili narod, već personalizira odgovornost. U fokusu su višegodišnje optužbe za sistemsku korupciju, netransparentne javne nabavke, propast javnih preduzeća, sumnjivi infrastrukturni projekti i enormno zaduživanje RS-a. Kritičari Dodikove vlasti često ističu da je entitet doveden u finansijski zavisan položaj upravo zbog takvog upravljanja, a ne zbog odnosa s Federacijom.
Važno je primijetiti da ovakve izjave imaju i jasnu političku funkciju. Konaković pokušava promijeniti dominantni narativ u kojem se RS često predstavlja kao „žrtva Sarajeva“. Umjesto toga, on nastoji nametnuti tezu da je problem u unutrašnjem upravljanju RS-om, a ne u navodnoj bošnjačkoj ili federalnoj zavjeri. Time se odgovornost prebacuje s etničkog konflikta na pitanje kriminala, korupcije i loše vlasti.
Međutim, ovakav diskurs ima i svoje rizike. Kada se kaže da „RS živi na teret Federacije“, dio javnosti to može doživjeti kao napad na cijeli entitet, bez obzira na to što je meta kritike politička elita. To Dodiku i sličnim političarima daje prostor da se predstave kao zaštitnici naroda od „napada Sarajeva“, čime se dodatno učvršćuje etnička polarizacija.
U suštini, Konakovićeva poruka ima dva sloja: jedan ekonomsko-politički, koji ukazuje na neodrživost sistema i korupciju u RS-u, i drugi političko-retorički, kojim se želi razbiti dugogodišnji narativ o isključivoj krivici Federacije. Da li će takav pristup dovesti do ozbiljne rasprave o odgovornosti vlasti ili samo produbiti podjele, zavisi od toga hoće li iza oštrih izjava uslijediti konkretni dokazi, institucionalni pritisci i dugoročnija strategija, a ne samo medijski efekat.
