U novom dokumentarcu koji će biti prikazan na njemačkom kanalu Arte, gledatelji će imati priliku vidjeti intimnu potragu jedne žene za tragovima prošlosti koju je za sobom ostavio njen otac – amaterski snimatelj iz ratne Srebrenice. Film “Das Srebrenica-Tape” italijanske rediteljice Chiare Sambuchi prikazuje kako snimci Alisinog oca svjedoče o tome kako se jedno društvo gotovo preko noći promijenilo.
“Nama je to bilo svejedno” – ta rečenica, koju Alisa, danas odrasla žena, izgovara na početku filma, odjekuje kroz cijelu priču. Na starim VHS snimcima, njen otac Sejfo, obućar i strastveni snimatelj, dokumentovao je svakodnevicu u Srebrenici početkom 1990-ih: dječiju igru, zajedničke praznike i mješovite brakove.
“Moja majka je Srpkinja, otac Bošnjak. Nama je to bilo svejedno“, priča Alisa dok se nižu drhtavi kadrovi bezbrižnog djetinjstva, kako prenosi Suddeudsche Zeitung(SZ).
“Ali ubrzo je sve postalo drugačije. Jugoslavija se raspala, mržnja i propagandne laži pretvorile su komšije u neprijatelje“, navodi ovaj list, te objašnjava šta se desilo u Srebrenici u julu 1995. godine.
Među žrtvama genocida u Srebrenici je bio i Alisin otac.
“Ne brini, uskoro ćemo se vidjeti”
“Zdravo Alisa, imam kameru koju povremeno mogu posuditi“, govori u kameru mladić s gustom kosom i umornim očima. “Imam mnogo snimaka iz rata. Ali snimam i ovdje kod mene, komšije“.
Mala Alisa je tada kod majčinih roditelja, s druge strane granice, u sigurnoj Srbiji – odvojena od roditelja koji su se vratili u Srebrenicu zbog posla. Završava pozdravne riječi rečenicom: “Ne brini. Uskoro ćemo se opet vidjeti. Nikad ne zaboravi svog oca“.
U filmu Alisa kreće iz današnjeg St. Petersburga na Floridi, gdje sada živi, u potragu za istinom o ocu. Njeno putovanje vodi je preko Beograda, brdovitog pograničnog kraja Srbije i BiH, sve do bijelog mramornog nišana na kojem piše ime njenog oca. Na arhivskim snimcima se prikazuju muškarci kako rade, druže se, skaču u rijeku, ali i rat: tenkovi, ruševine, razorena sela.
Dirljive ispovijesti svjedoka, poput očevog prijatelja koji se sjeća sveštenika Đoke koji je za Božić klao jagnje za muslimanske komšije, podsjećaju na izgubljeni suživot.
“Svi ti zajednički praznici, mješoviti brakovi. Nama je to bilo svejedno. A onda, odjednom, mržnja i ubijanja“.
Pitanje “Zašto?” ostaje da visi u zraku. Iako ne daje konačan odgovor, film Alisi, a i gledateljima, pokazuje da ni tri decenije kasnije nema racionalnog objašnjenja za genocid, piše SZ.
Možda je, kako zaključuje autorica, upravo u tome istina: da zlo ponekad ne možeš objasniti – samo ga možeš pamtiti.
N1